Naslovna » Modni detalji početkom prošlog veka
Zanimljivosti

Modni detalji početkom prošlog veka

Ženske noge

Okolnosti u kojima čovek živi i stvara širi su deo celine koja se zove istorijski omeđeno vreme. Моžemo li izjednačiti termine istorijsko i svakodnevno?

Za Bleza Paskala vreme kao reč pripada vrsti tzv. “jednostavnih reči koje se ne mogu i ne bi ih trebalo pokušavati definisati.” Ipak, po nečemu se moramo odrediti. Svako od nas ima neke svoje odrednice, lične ili iz kolektivnog sećanja.

Pamtimo knjige i glumce po okolnostima u kojima smo ih tada čitali ili gledali. Vidimo neki model haljine u “Bazaru”, setimo se “Moja mama je nosila istu takvu!” Ipak je vreme i lični doživljaj.

Privatnost i istorija

Generacije pre milenijalaca učile su istoriju kroz opšte stvari koje su bile lišene privatnosti. Stavovi onih koji danas pišu i komentarišu istoriju se u mnogome razlikuju – humanistička dimenzija istorije ulazi poprilično u privatne sfere, u intimu.

Elem, u knjižarama i bibliotekama danas možete pronaći knjige savremene izdavačke produkcije koje se isključivo bave privatnošću života pojedinih naroda ili epoha. Čini mi se da ovo mešanje privatnog i javnog nije loš način pripovedanja i učenja. Sve je lakše ako se neka pojava objasni kroz primer nama blizak.

Raznolikost naroda i narodnosti i uplitanje lokalnih posebnosti (uz često isticanje građanske percepcije kao jedine ispravne) uvek je zanimljiva istoričarima. Kulturološke, socijalne, religiozne razlike su bile izražene i kod naroda bivše Jugoslavije.

Kakav je bio njihov odnos, kako se tradicionalano mešalo sa modernim? Da li je usvajanje evropskog načina odevanja zavisilo od socijalnog momenta?

Naravno da jeste, ali i od  profesije, bračnog statusa, pola i godina.

Kako su se oblačili Evropljani u početku 20. veka?

Što se tiče ženskog oblačenja, dame su imale pripijenu odeću uz telo, haljinu do samih stopala, korset, duge rukavice, kosu skupljenu u punđu. Dekolte je smeo da se vidi samo uveče, prilikom izlaska, tokom večere. Ukrasi su bili, kako danas kažu modni stručnjaci – must have.

Bilo ih je raznih: dugmad, mašne, karneri, krzneni komadi oko vrata, trake, porubi od čipke. Prateći akcesoar su bili suncobrani i šeširi velikih dimenzija.

Dvadesetih godina su počele varijante na temu kreativnosti – ozbiljan stil jednostavnih linija zamenio je moderan spušten kroj. Na ženskoj košulji ili bluzi ušivale su se sitne perlice i šljokice, nosile se veoma kratke suknje, a dečački izgled kratke kose bio je hit frizura.

Tridesete su pažnju usmerile na žensko telo.

Negovane žene unosile su ozbiljnost u oblačenju, damski stil, ni traga muškim elementima. Pojavila se sintetika, najlon čarape, pantalone “na zvono” i suknja-pantalone krajem tridesetih godina.

Muškarac je izgledao uvek nekako isto, a opet različito. On je nosio štofane pantalone na ivicu, prsluk, sako, košulju.

Varijante za svečane prilike podrazumevale su žaket, redengot, sako. Brada je morala biti negovana, a brkovi su bili gospodski trik mladih kicoša. Dvadesetih su muška odela bila široka, nekako džakasta, bez struka i kuka.

Tridesetih je ležernost bila hit – oblik odela u obliku je slova V (sužena varijanta nogavica). Sportska varijanta oblačenja bila je na pomolu.  Četrdesetih i pedesetih počinju da se prave košulje sa kragnom (do tada se kragna posebno nosila, ona tvrda, od kaučuka).

Modni centar Jugoslavije

U Srbiji su spomenute promene u oblačenju bile vidljive u većim gradovima, u Vojvodini i Beogradu najviše. Tkanine za odela, koža za izradu cipela, pozamanterija kupovani su u Austrougarskoj, Nemačkoj, Engleskoj, Belgiji.

Odela, haljine, košulje, tkanine i novosti iz sveta mode reklamirali su se, gde drugde nego u novinama. Plakati su stajali na izlozima radnji i na ulazima zgrada. Zanimljivo je da su i tada marketinški potezi  trgovaca imali vajde: vlasnik salona i robnih kuća slao bi svoj katalog i posetnicu direktno mušteriji.

 

Beograd je bio glavni grad i modni centar.

 

U njemu su organizovane veoma posećene modne revije za otmeni svet. Prvi krojači odela uče zanat u Vojvodini i Pešti. Novi zanati nalaze svoje mesto u gradovima Jugoslavije. Krojači, krznari, majstori koji prave dugmeta, obućari, tašneri…

Tkanina se otkupljivala direktno iz Pariza i Beča, putovalo se i vredno radilo na kopiranju modela iz modnih žurnala.

Oblačenje u Jugoslaviji pre rata

Što se tiče ostalog dela Jugoslavije, opšte je poznato da je tradicionalan i konzervativan stil bio preovlađujući kulturni model. Dovoljno je da pogledamo fotografije naših baka i deka iz 30-tih i 40-tih godina i vidimo da bilo gde da su se slikale (u gradu, kući ili u prirodi) uglavnom su žene sa sela bile odevene u narodnu nošnju, a građanke skromno, jednostavno sa nekom ogrlicom ili satom i tašnom preko ruke.

Narodna nošnja. Tradicija koju su pojele promene

Narodna nošnja se uklapala u geografsku i klimatsku sredinu, ukazivala je na privrednu delatnost i zajednicu. U srednjem Povardarju stanovnici su nosili čakšire od crnog sukna, jeleče i kratki kožuh, leti košulje sa anterijom. Žene su nosile vunene suknje i crne marame na glavi. Turkinje su u svim krajevima nosile šalvare i feredže.

Trend oblačenja nacionalne nošnje je naravno, bilo u službi izgrađivanja nacionalne svesti. Nošnja je ukazivala na društveni status pojedinca, na životnu dob. Tako je ostalo sve do Drugog svetskog rata. Industrijalizacija je sve promenila.

Osnivanje malih zanatskih radionica, tekstilnih fabrika u Leskovcu, Skoplju, širom Vojvodine podstaklo je promene u odevanju gradskog stanovništva. Veliki uticaj na prihvatanje svetske mode i izlazak iz nošnje imali su i gastarbajteri (tada pečalbari) koji su se vraćali i rodnom kraju otvarali radnje kakve tada nisu postojale na našim prostorima.

Još je nešto ubrazalo proces donošenja mode iz belog sveta: sinovi varoških trgovaca, profesora i političara školovali su se u inostranstvu i u svoje male varoši (Sombor, Čačak, Leskovac) donosili modernu odeću.

Moderne su bile bele košulje, mašna, ispeglano čisto odelo.

Stari časopis “Čačanski glas” piše

“Svako jutro je bivši trgovac, jedan od prvih sokola, Milisav Erzić izlazio iz svog dvorišta očišćenih cipela, zategnutog sakoa, ispeglanih pantalona, u beloj košulji sa kravatom.

Posle oslobođenja 1945. i masovnog odlazaka iz sela u gradove, za poslom i boljim životom, oblačenje je bilo nametnuto.

Dođoši su morali da prihvate promene da bi se prilagodili životu u gradu. Promena odevanja kod muškarca je bila simbol preokreta: štofane pantalone, cipele sa pertlom i sako. Smatralo se da “ko jednom uđe u građansko odelo, više nema smisla vraćati se u narodnu nošnju.”

Citati iz “Žene i sveta”

U međuratnim časopisima možemo naći bezbroj kritičkih tekstova o promenama u odevanju. Modni kritičari su posmatrali prolaznike na ulicama, donosili svoj sud i pisali komentare.

* Evo par modnih kritika iz časopisa “Žena i svet” za 1925. godinu:

“Žene su najzad naučile šta ih čini lepšima, a šta remeti lepotu njihove figure. One su naučile da se kritički odevaju i nadajmo se da će tako i ostati. Ako nam je haljina od kaša, te divne mekane tkanine, rado ćemo preko nje poneti mantil od đelveta.

Tkanine za ovu zimu su meki kaš i tkanine u džerseju, za njima ne zaostaju brokati protkani metalom novih boja i novih šara. Boje se kreću od sivo-zelene, bež do boje urme, na njima se često nalazi bordura sa žicom plavom kao lavendla ili kao vinom crvenom. Znate li poreklo reči kaša? Ono je postalo od reči kašnir, a to je vuna kašnirske ovce, najmekša i najfinija.

Kašnirski štofovi su prerađeni na nov način i verovatno će se nositi cele zime, a ne samo po lepom vremenu.”

 

* Šta će se nositi ovog leta? Piše francuski magazin “Femina”, a prenosi “Žena i svet” (jul 1927.)

“Sve se nosi u krivo! Sve ide u koso, na hero. Svi mantili se prebacuju s jedne na drugu stranu, svi porubi idu na šreh, a novi dekolte ima jedno rame golo, preko drugog samo jednu prečagu. Nova dužina rukava ženskih bluza je poludugačka.

Takav rukav je prilično širok, bez manžete i bez revera.

Bluze će se nositi od velura, dugačke i dugački bolero. Crno i ružičasto na haljini se mnogo nosi u Parizu ovog leta, na primer ružičasti furo od krepa satena sa crnom draperijom koja se nalazi samo na jednoj strani. Lake haljine sa što više cvetnih šara, istegnute su pozadi ili sa strane sa pliseom ili u glokenu. Za veče belo i crno pre svega, potom ružičasto, žuto šer i plave blage boje, nežno zeleno i slez.”

Test